Oplemenjujuća tuga kao protulijek eutanaziji

Peter Kreeft jedan je od najvećih živućih katoličkih filozofa. Prije nekoliko mjeseci, u svojoj 89. godini, ostao je bez supruge koja je otišla s ovoga svijeta pred lice Gospodnje. Kreeftov osvrt na taj događaj i njegovo nošenje s pulsirajućom tugom, karakterističnom za muža koji je nakon 63 godine braka ostao bez svog bračnog suputnika, nešto je što savršeno uprizoruje kršćanski ideal – ideal koji put spasenja pronalazi i u najtežim trenucima našega palog stanja.

„Posljednji put kada sam vidio svoju ženu – sat vremena nakon njezine smrti – ponovno sam se u nju zaljubio. Bila je toliko lijepa koliko je lijepo i raspelo.” Takvu svetačku rečenicu suvremeno društvo teško može pojmiti. Živimo u dobu sveprožimajućeg instrumentalnog razuma, unutar kojega se sve procjenjuje sukladno učinkovitosti; sukladno tome koliko toga možeš proizvesti, bilo u materijalnom smislu, bilo u smislu osobnog hedonizma. Bez te hiperindividualističke težnje za efikasnim zadovoljenjem svojih prolaznih nagona, suvremeno društvo sugerira, gotovo da i nema smisla živjeti. Smisao jest, dakle, samo ono što u danom trenutku mogu pridobiti za utaženje svoje samovolje.

Ta se dinamika najzornije, ali i najpogubnije oslikava u sve raširenijoj normalizaciji i dekriminalizaciji eutanazije. Čovjek mora imati pravo, ustvrđuju vitezovi modernosti, okončati vlastiti život onda kada on tako odluči. Riječ je o suptilnoj, dobro prikrivenoj prevari. Isti duh vremena koji danas omogućuje čovjeku da teško zgriješi kroz odbacivanje dara života, jučer mu je na razne načine sugerirao svoj instrumentalni okvir unutar kojega se vrijednost života, pa tako i dostojanstvo čovjeka, procjenjuje svojevrsnom matematičko-hedonističkom formulom.

Legitimno je pitanje možemo li odluku na eutanaziju u današnjem svijetu zaista sagledavati kao osobnu odluku ili se pak radi o posljedici strukture grijeha instrumentalnog razuma i tehnoznanstvenog kulta; strukture koja ljudsko biće teži reducirati na puki društveni resurs. Nakon što je osoba već progutala niz takvih destruktivnih lekcija, odluku za okončanjem svoga života, umjesto kao izljev osobnih želja, prije treba promatrati kao svojevrsni kolektivni prinos žrtve na oltar zeitgeista modernosti.

Peter Kreeft posljednju je eksploziju ljubavi prema svom bračnom suputniku doživio onda kada su njezino tijelo i njezin intelekt već bili slomljeni bolešću. No to ne znači da je takva bila i njezina duša, ista ona duša koja sada, vjerujemo, gleda u lice Gospodnje. Kao 89-godišnjak, Kreeft se vlastoručno posljednjih godina brinuo za svoju nepokretnu ženu. Samo oni koji su prošli kroz takve trenutke mogu pojmiti njihovu težinu. Jednako tako, samo oni koji su se uspjeli oduprijeti modernističkom raščovječenju i raščarenju mogu pojmiti da drugog izbora nemamo; da se i u toj težini – a možda i posebno u njoj – pronalazi odraz onog nadsvjetovnog smisla za kojim svi, na ovaj ili onaj način, tragamo.

Sagledavanje smrti kao još jednog problema koji se može i mora razriješiti desakralizira svetost trenutka našeg napuštanja ovog svijeta i lišava nas mogućnosti da i u njemu pronađemo iskru smisla. Čovjek nije svežanj svojih sposobnosti niti je stroj za utaženje hedonističkih želja. On je biće telosa i logosa; biće usmjereno prema smislu koji ga nadilazi. Maria i Peter Kreeft svojim su primjerom taj smisao i više nego uprizorili.